Olimpia Travel Agency
banner

Filozofija vina

Na koncu ipak ostaju dvojica,
Bog i vino.
Béla Hamvas

SVIJET USTA

U majčinoj smo utrobi pupčanom vrpcom povezani sa svijetom. Nakon što se rodimo, povezani smo ustima. Među osjetilima oko je apstraktno; s predmetom koji vidi oko nikada se ne može stupiti u neposredan dodir niti se s njime može srasti. Uho pripušta stvari već nešto bliže. Ruka ih čak hvata. A nos već udiše njihova hlapljenja. Usta, pak, što zažele uzimaju u sebe. I tek onda spoznajem što je nešto kada to i okusim. Usta su izvor neposrednog iskustva. Dijete to dobro zna; kada se s nečim želi upoznati, uzima to u usta. Čovjek to kasnije zaboravlja. Tek onda saznajem tko je ovaj čovjek kada sam mu se obratio izušćenom riječju; iskustvo o ženi pribavio sam istom onda kada sam je poljubio; učiniti nešto svojim posjedom mogu tek tako da to pojedem. Od svijeta oka, svijeta uha, čak i od svijeta ruke, svijet usta je puno neposredniji; zbog toga je i religiozniji; bliži je, naime, stvarnosti. Stoga postoji duboka srodnost između jedenja i učenja, kao što kaže Novalis. Zemlja nam je svima majka, ona nas sve hrani i kroz svoja usta mi srastamo s onim što nam ona pruža.

Usta imaju tri djelatnosti: govore, ljube i jedu. O govoru sada, nažalost, moram šutjeti; također i o poljupcu, mada ne drage volje. Recimo samo ovoliko: ustima sam neposredno srastao sa svijetom, i u toj mojoj sraslosti, ili dajem, ili uzimam, ili dajem i uzimam. Riječju dajem; jelom uzimam, poljupcem i dajem i uzimam. Smjer je riječi prema van, smjer je jela prema unutra, a poljupca i van i unutra, to jest krug. Jedna od djelatnosti, naravno, ne isključuje drugu dvije, štoviše – potiče ih, jer kada me zemlja hrani, tada mi i govori, odnosno uči me, i ljubi me, a kada poljubim lijepu ženu, hranim se njome i ona mnome, učimo jedno drugo i govorimo jednom drugom, najčešće nešto takvo za čega je dubina riječ premalo.

Hraniti se opet možemo na tri načina. Čovjek jede i pije i diše. Upućeni u drevna znanja tradicije znaju kako je jelo čvrsto povezano s tijelom; o piću znaju da je njegova intelektualna istovjetnica svijet duše; disanje je pak duhovna hrana. Kako bi svoje duhovno biće učinili što intenzivnijim, žene koriste mirise a muškarci puše.

Dosad je bilo riječi o trostrukoj djelatnosti usta, zatim o tri načina hranjenja. Sada sam stigao do treće razdiobe trojstva i to, kako se ovdje radi o filozofiji vina, do tri pratekućine. Tri pratekućine jesu hladna, topla i središnja. Hladno i toplo ne odnose se na temperaturu, već na unutarnje svojstvo tekućine. Tri su tople tekućine: čaj(kava), ulje i vino. Također i tri hladne: voda, pivo i mlijeko.  U sredini je samo osnovna tekućina: krv.

filozofija vina - usta

Kad bi netko na temelju tradicije htio izgraditi smisaone istovjetnosti, mogao bi to učiniti ovako:

filozofija vina - tekucine

Ova nam tablica pokazuje kako smisaona istovjetnica tekućina ima sedmostruku vezu, i to s planetama, s danima u tjednu, sa sedam tonova, sedam duginih boja, sedam kovina i sedam brojeva. Kao što se vidi, dan vina jest subota, planeta mu je Saturn, boja crno, kovina olovo, toh h a broj tri.

Ovaj način pojedincima izgleda neobično. Što je to, tri i Saturn i olovo? Strpljenja; sve će se to za nekoliko časaka pokazati mnogo zanimljivijim nego što obećava.

VINO I IDILA

Jedno od mojih najvećih iskustava s putovanja bilo je da postoje vinske i rakijske zemlje. Prema tome, postoje vinski narodi i rakijski narodi. Vinski narodi su genijalni; a rakijski, ako i nisu ateistički, u najmanju ruku naginju idolopoklonstvu. Veliki vinski narodi su Grci, Dalmati, Španjolci i Etruščani, a istinske vinorodne krajeve imaju Talijani, Francuzi i Mađari. Ti narodi nemaju takozvanu povijesnu ambiciju; niti su si utuvili u glavu da će osloboditi ostale narode, ako treba i kundacima. VIno ih štiti od apstrakcije. Vinski narodi ne žive u povijesnoj stvarnosti već u baštini zlatnog doba. Takvo je ponašanje jedno od bitnijih sastavnih elemenata vina, posljedica je idličnog ulja. Sve su vinske zemlje, kao i svi vinski krajevi, idilične. Prošetaj kroz vinograde Aracsa i Csopaka, uspni se na Badascony ili Brdo Svetog Jurja, o Somlou da i ne govorimo, proskići se kroz kiškereške i čengedske vrtove, svakako ćes steći nedvojbena iskustva. Među površinama vinograda protječu mekani travnati putovi, poput tihih potoka. Pred ulazima u podrume ofroman orah, i za najvrelijih ljeta tu je hladovina. To su takvi predjeli da, kada bi se čovjek bilo gde zaistavio, sjeo, nastanio se – mogao bi reći: ostajem ovdje. I tu bi ga možda, a da to ne bi ni primijeio, zatekla smrt.

O tim sam stvarima meditirao na Szigligetu i ustanovio, za svoju osobnu upotrebu, onu prastaru i jednostavnu podjelu: postoje ravničarska i postoje brdska vina. Ravničarsko vino je izdašnije, tečnije ali i skromnije, siromašnije uljima. U biti, to nije pokuda. Znači samo da se ja s takvim vinom ne bih rado oženio. Bio bih nesretan zbog stalnog nedostatka uzbudljivih ulja. Ali onom tko nerado podnosi veće napetosti – što također zavređuju uvažavanje – moguć je suživot i s takvim vinom.

Osvemu sam tome razmišljao na čarobnom Szigligetu, gore na brežuljku. Poda mnom vrtovi, malo dalje Balaton, pored mene vino u plosci, pa kada bi mi meditacija počela zapinjati, malo bih gucnuo. Ovako nešto rađa se skupa s čovjekom. Volim brdska vina koja nastaju pored vode. Voda je praelement u kojemu sam se rodio i stoga u svemu želim njenu prisutnost. Zato Hegyalja leži podalje od mene, bliži su mi Badascony, kao i Csopak i Aracs. Izuzeci, naravno, i ovde postoje. To je ponajprije Somlo. Jer vatreno šomloško vino rodi na vulkanu. Pokraj Somloa nema vode. On se izdiže iznad prostrane ravnice i ima oblik krune. Među svim našim vinima od šomloškog za mene nema dalje. Odmah ću reći i zbog čega.

Razlikujemo plavokosa (bijela) i tamnokosa (crna) vina; zatim muška (suha) i ženska (slatka); razlikovati se može čak i sopran, alt, tenor, bas, jednoglasna i višeglasna, kao i simfonijska vina. Ali ja ih običavam dijeliti na solarna (sunčeva), lunarna (mjesečeva) i astralna (zvijezdana) vina. Na vinu se, inače, mogu vrlo jednostavno primijeniti svakovrsna razlikovanja. Postoji, na primjer, logičko i mističko vino, slikovno i zvučno, protočno zdesna ulijevo i slijeva udesno, i tako dalje u beskraj. Svako vino uvijek iznova postavlja čovjeka pred novi zadatak razlikovanja. Dakle, za mene je šomloško vino onaj solarni bariton, simfonično svijetlo muško vino, koje sadrži duhovna ulja vrhovnog stvoritelja te je među našim vinima jedinstveno u koncentraciji čistoće. Stoga mislim da je svako vino doista društveno, i da prava svojstva pokazuje tek kada se pije u društvu, ali je šomloško naprotiv piće usamljenika. Toliko je ispunjeno uljem stvaralačkog zanosa da ga je prikladno ptii samo u dubokoj, dokraja smirenoj i uravnoteženoj samoći. U šomloškom vinu (riječ je o izvornom, iskonskom, sada već rijetkom vinu, gotovo bijelom zlatu, suhom, vatrenom vinu iz Somloa)želim reći još i to da, premda svako malo ozbiljnije brdsko vino više odgovara dobi iznad četrdeset godina negoli mladosti, ovo vino jest vino staraca. Vino mudraca, onih ljudi koji su konačno stekli uzvišeno znanje, vedrinu. Ovu posve osobnu stvar iznijet ću samo zato što mi je bila jednim od najvrednijih postignuća sigligetske meditacije: u hijeratičkoj masci šomloškog vina najjače sam osjetio blizinu one dozrele mudrosti i vedrine, krepke stvaralačke opojnosti koja je stvorila ovaj svijet.

GROŽĐE, VINO, DRAGI KAMEN, ŽENA

Jedna od najvažnijih osobenosti ta da se grožđe i vino ne prožimaju. Ne proizlazi uvijek od finog grožđa i najbolje vino. Ovdje nije riječ o plemenki, komercijalnom, takozvanom delikatesnom grožđu, koje po mom sudu nikada nije bilo kadro izraziti nešto bitno. Želim govoriti o plemenitom alfuz aliru, kraljici vinograda gospođi Matthias, štoviše o otonelu, o kralju svih vinograda – crnom hamburškom muškatu. Izuzev otonel-muškata, više-manje sva ostala grožđa nisu tako pogodna za vino. Od grožđa manje prikladnog za jelo pripremaju se dobra vina. U Somlou sam kušao i grozd s drevnog šomloškog čokota. Onako za oko bio je lijep, gotovo potpuno svjetlozelen, velik, okruglih prozirno staklenastih i opalnih bobica, ali o okusu nemam ništa izuzetnog reći. Na Sredozemlju sam dosta često doživio da se iz neuglednog grožđa pripremaju dobra vina. Jednom sam se zaista zaprepastio. Na čokotu samo nekoliko rijetkih grozdova s bobicama jedva veličine graška. Zar je to grožđe bolesno, zapitao sam se. Probao sam ga, bilo je dosta slatko, s čudnim okusom surogata kave. Kora debela i tvrda. Dalmatinac se nasmijao. Donio je vino i ponudio me. Istog mi je trena sinulo u glavu koliko je pijenje erotičnije od jedenja. Ono je najbliži srodnik ljubavi. Vino je bilo poput tečnog dugog poljupca.

Sada bih želio govoriti o mojoj najljepšoj vinskoj meditaciji. Ona se zbila u berenjskim vrtovima, kraj podruma gdje sam sjedio na kamenoj klupi ispod velikog oraha, s pogledom pruženim na jezero. Nasuprot Badacsony i Gulacs, brežuljci Revfulopa i Szigliget. bilo je vrelo poslijepodne. Cijelo sam se dopodne kupao, zatim sam ručao i nakon kratkog odmora izašao sam čitati. Ali knjiga je pored mene ostala ležati netaknuta, a ja sam samo uživao u ljetu. Grožđe je na čokotima već dozrijevalo. Ovdhe rizling. Tamo silvanci. Ondje otelo. Burgundac, medeno bijelo, porto: zaista neobično, tada sam pomislio kako je sve ovo mnoštvo skrivenih pojava jedinstveno Jedno, a vrijednost im je upravo u tome što je svaki od njih neponovljiv on sam i nitko drugi. Grožđa su i vina poput dragog kamenja. Jedinstvene pojave Jednog. Počeo sam uspoređivati smaragd, rubin, topaz, ametist, karneol, dijamant s njihovim odgovarajućim vinima. Ne mogu poreći da mi je u ovoj djelatnosti od izuzetne pomoći bila žena. Kao i uvijek i u svemu, kad god bih razmišljao o beskrajnim raznolikostima duhovnih bitnosti. Ni drago kamenje nije ništa drugo nego žene i djevojke, incognito poruke, zadržavajući samo jednu osobinu svoje ljepote, blistavu draž. To im je čarolija. Ali tu čaroliju ne bismo smjeli uzeti kao opsjenu, već kao prirodnu magiju. U njima je to stvarno biće. Bit. Kad bih imao tu sposobnost, izdvojio bih, primjerice, iz jedne lijepe djevojke duhovno biće i pročišćavao ga, sažimao, destilirao, cijedio, kristalizirao, sve dok ne dobijem neprolaznu sažetu bit. Na kraju bi se od svake lijepe žene mogao napraviti dragi kamen. Ili vino – ali tada je ne bih trebalo kristalizirati već otapati. Dragi bih kamen koristio tako što bih ga optočio zlatom i osnovu mu upijao očima. A vino, naravno, tako što bih ga popio. Psalam kaže: kušajte i vidite. Svakako bi bilo najbolje kada bih dragi kamen mogao preobraziti u ženu, nauživati se u njoj, zatim je opet pretvoriti i popiti, i na kraju iznova ostaviti nikada istrošenim dragim kamenom. Bio bi mi safirom i ametistom i biserom i dijamantom i smaragdom i topazom, ženom i vinom.

Moja glavna postavka anatomije zanosa glasi: ljubav je korijen svakog zanosa. Vino je tekuća ljubav, dragi kamen je kristalizirana ljubav, žena je živo biće ljubavi. Dodam li tome cvijeće i glazbu, tada doživljavam kako ljubav titra u bojama, pjeva i miriše i živi, i mogu je pojesti i popiti.

Dragi kamen, kažu alkemičari, nije ništa drugodo čisto duhovno biće koje je živjelo u iskonskom univerzumu, anđeo, ali kada je čovjek pao u grijeh, povukao ga je sa sobom u materijalnost. Ono se preobrazilo u kamen. I kao kamen, još uvijek je zadržalo onu blistavu čistoću. Ova postavka potvrđuje moju teoriju o tome da u vinu i grožđu zapravo žive duhobna ulja i da su ona geniji.

Sjedio sam tako i meditirao u berenjskim vrtovima, i kada sam o zalazu sunca krenuo kući, uspio sam to plodno poslijepodne završiti izrazito vedrim naglaskom. Kraj puta sam zapazio hibridne vinograde. U prvom sam se trenu zaprepastio. Ama koje li je ovo vrste dragi kamen? Istog sam časa shvatio kako je vino sveukupan svijet i kako svojom sveukupnošću, baš kao i žena, isto tako daje mjesta zlu, podlosti, sumračnom paklu, a i treba ga dati. Hibridno grožđe, i od njega pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa drugo do nespretno isprobavanje kako bi i on, đavao, napravio vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj. Hibridno vino je piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca. Kada mu zdrav čovjek osjeti miris, čepi nos, kada ga okusi, izbezumljeno počinje pljuvati i dere se sve dok ne ispere usta nekakvim normalnim pićem. Kažem, đavao je pozavidio vinskom umijeću Stvoritelja i odlučio da i sam napravi vino. U sve je to utrpao sebičnu gramzivost, osvetoljubivost, otrov, drskost, kreveljenje, kukavičku podmuklost, komičnu obogaljenost, sva nezgrapna ulja, i učinio ga je nevjerovatno plodnim. Hibrid zaista daje dvadeset puta veći urod grožđa od plemenitog čokota. Ali kome? Gramzivcu i škrtcu, onima kojima je važno da ga ima mnogomnogomnogo.

Mene nećeš prevariti, dobacio sam čokotu, odnosno onome koji ga je stvorio. Znam, i to pripada vinu, da smrdi i bude paklensko. To si ti. Tvoj genij je vještica. A dragi kamen mokračni kamenac. Kada se rascvjetaš, na tvoj amonijački smrad skupljaju se muhe zunzare. Ti si ateističko grožđe.

Krenuo sam kući, razmišljam sam o tome koje ću vino piti za večerom. Poslije mi je još nešto palo na pamet. Ovo se potonje vine i ne tiče grožđa, jer se i ne pripravljaju od njega. Radi se o krivotvorenome vinu. O prozirno-šećerastom-sirupastoj zbrčkoj, najordinarinijem nastraju od kojeg je strašnija sama lažna, našmikana, cmizdrava, nepodnošljiva, podmukla, požudna, pohlepna i histerična ženska.

Béla Hamvas

 

“Filozofija vina” napisana je 1947. godine, a objavljena je 1988. godine.
Na ovoj stranici je iskorišćen deo iz knjige, bitne teme za portal vinsketure.rs

Tekst koji je sada prvi put samostalno objavljuje pisan je virtuoznim i silovitim stilom,
s mnogo napatvorenog uvjerenja i ništa manje ironije i neodoljivog šarma.

Menu Title